Nekako najviše me boliš ti
Dijete u noći… Uplašeno…. Izgubljeno… Vapi za ljubavlju i podrškom… Moli za pruženom rukom… Neshvaćeno… Kao ti i ja
Stranac u prolazu kao ti i ja… Cvijeće na granici tone u san…
Žena u krevetu… Strast… Vatra… Dodir… Drhtaj… Požuda… Plamen… Potreba… Kao ti i ja
Dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi… Kao ti i ja
Sedam mjeseci razgovora u šaptu, gluposti izrečenih u trenu, sedam mjeseci against the world... Tisuću treptaja zvijezda u noćima na krovu, tisuću uzdaha, tisuću trenutaka, tisuću osmjeha, tisuću kišnih kapi na našim glavam... Stvari koje spajaju i stvari koje dijele... Mirisi, okusi, dodiri, sjećanja, samo kiša sjećanja... Što ostaje nakon svega?
Dijete u noći… Stranac u prolazu… Žena u krevetu… Dodir usana, oznojena tijela...
I sad, u ovom trenutku, ove noći, okovana zidovima svoje sobe i drhtajima samoće, kao da čujem tvoj glas, i vidim tvoje blesavu facu i kao da si tu... A tako si daleko... I što god se dogodilo, koliko god vremena prošlo ne zaboravljam... Kiša sjećanja još me uvijek kupa u trenucima prije nego što utonem u san... Baš kao da si tu.
Jutro na obali kao ti i ja… Jutro na obali kao ti i ja… Napušteni brodovi plivaju lijeno, rastočene olupine kao ti i ja…
***
Izgubila sam se. Zašto je život takva prokleta kučka? Zašto nakon mjeseci sreće, uvijek, uvijek mora doći tuga? Živote, mrzim te... Možeš biti tako čaroban, tako prekrasan, tako maštovit, uzburkan, tako me očarati i ostaviti me bez daha... Povesti me kao zavodljiva igra sjajne krijesnice koja očara nepoznatog putnika i odvede ga na krivi put... Očarao si me, živote. Ostavio si me bez daha. Uzdigao si me među same zvijezde, i više... A onda, onda si me tako silno udario da sam pala na prašnjavo tlo i ostavio si me samu. Potpuno samu. Više si ni ime ne znam izgovoriti. Trenutno kao da mrzim cijeli svijet. I ništa mi nije bitno, ništa nema smisla. Čak ni on mi više ne vraća nadu. Jesam li izgubila vjeru? Ne, nisam. On kao da me još jedini razumije kad mu šapćem u tami. Kad ga molim i preklinjem. On me grli kao malenu, zalutalu i izgubljenu ovčicu.
Bože, to sam ja. Ja sam. Samo ja. Znam da ti se nisam dugo javljala, ali sad je ponovno pukla neka nit, i trebaš mi. Vjerojatno to zvuči sebično, oprosti mi. Ali ti si Bog, razumjet ćeš. Zar ne? Baš čudno... Mi mali, obični ljudi javljamo ti se sa svojim običnim problemima i pričamo ti, dosađujemo ti, baš kao što meni nekada ljudi dosađuju sa njihovim problemima, a ja u sebi kipim i dođe mi da im kažem: Ostavi me na miru!! Jebote, jel ne vidiš kolko je meni teško? Ali ti... Tebi nikada ne dosadi, nikada ne vičeš na mene kad ti pričam do dugo u noć, iako sam ti možda dosadna, možda pomalo naporna, ti uvijek samo šutiš i slušaš me kako pričam, kako ti šapćem sa suzama u očima i osjećam, osjećam kako me grliš svojim rukama i šapćeš mi: Bit će bolje... Znaš da će biti bolje... I ja ti vjerujem. Oče, uvijek ti vjerujem. Ali sad... Sad sam izgubila vjeru. Ne miriši mi na bolje. Kiša još uvijek pada. I iako je vani vruće, i sunce grije zemlju, kiša pada. I ja ne mogu, ne mogu sve pustiti tek tako. Da, znam da si nisam smjela to dopustiti. I znam što sam ti obećala, ali oprosti mi... Morala sam. Bilo je to jače od mene. Nisam mogla pobjeći od toga. Trudila sam se. Dala sam sve od sebe. Danima sam govorila kako je to samo obična zaljubljenost, kako nije ništa više. Kako to brzo prolazi. Danima sam lagala sebe i cijeli svijet, ali, Bože, kako da tebi pogledam u oči i lažem ti? Znam što sam rekla... Da to nikad ne izađe na dobro, da nema sreće u tome, da previše boli, znam... Ali nisam mogla... Ne ovaj put. Znam da nisam trebala voljeti... I da, jesam povrijeđena. Da, boli me.
Zašto sam to učinila? Zašto sam ponovno voljela? Ah, Bože, mislila sam da ćeš mi ti odgovoriti na to...
Ne, ne. Čini ti se... Ne, nisu to suze na mom licu... Zašto bih plakala?
Spuštam glavu... Ponovno ti lažem. Ali zaista se trudim preboljeti sve. Ali svejedno boli. Ti, Bože, jedini znaš moju taktiku. Maska osmjeha na lice, tuga skrivena duboko u srcu... Tuga za koju znamo samo Ti i ja... Nitko, nitko više... Drugi vide onu moju stranu koju im oduvijek pokazujem... Da, ledenu stranu, baš kao da zaista jesam hladnokrvna kučka... I znam da sam pogriješila. Nisam si trebala to dopustiti. Ali bilo je jače od mene. Ti Sam znaš kako je ona opasna... Da, ona, na nju mislim.... Ljubav.
Je li mi srce slomljeno? Ne, nije... Polomljeno je u komadiće... Ne mogu ga više spojiti...
Boli li me? Ne, ne boli me... Više ne osjećam bol.... Samo tupost....
Je li mi žao? Ne, nije mi žao....
Je li mi stalo? Da, više od ičega....
I što sad želim? Ne znam, samo trenutak, ne, to mi je malo... Ne znam.... Samo hoću, ponovno, sve... Ništa... Ne znam....
Je li ti slomio srce? .... Da.... Jesi li pogriješila? .... Da.... Voliš li ga? ....Više od ičega....
***
Ako misliš da si sretan u životu, tada ne ideš dovoljno brzo...
Shvatila sam istinu ove pouke. Posivjelo je. Nije stvar samo u tebi, postoji još puno toga što me trenutno brine, i ne izaziva mi samo ta tuga bol. Osjećam se tako prokleto samom, kao da stojim sama na rubu svijeta i čekam kad ću se spotaknuti i pasti, a ruke koje mi pružaju čine mi se predaleko iako ih pokušavam uhvatiti. Pokušavam pobrati komadiće koje sam u proteklim mjesecima razbila. Uništila. Sama sam si kriva. Svjesna sam toga. I ovo sad što se dogodilo, ova nova Vijest, ruši me s nogu... Bojim se. Gospodine, čuj me, strah me je... Trebam samo ruku. Ruku da mi pomogne, ohrabri me i da mi malo utjehe...
Strah me priznati da sve ide prebrzo. Mladost kao da se gubi, nestaje, tone. Pitam se, za nekoliko godina, čega ću se sjećati. Što će ostati od ovih dana u kojima sam pokušavala shvatiti zašto se stvari moraju komplicirati i biti nejasne. Zašto život ne može biti jednostavan? Je li ljubav pogrešna? I zašto baš svaka, i najmanja odluka može tako veoma, veoma utjecati na kraj? Život je kao šah- igra taktike. Svaki potez koji povučeš odlučuje o tome hoćeš li spasiti kraljicu, kralja ili dozovoliti protivniku da te matira. A nije pošteno... Kao da onaj pješćani sat pokraj šahovske ploče vara, kao da negdje skriva trik kojim te tjera da činiš pogrešne poteze.
Bolje biti pijan nego star, bolje biti pijan nego star... Vino ne zna da smo nekad bili sretni par... Bolje biti pijan nego star!
Voljela bih da vrijeme stane. Samo malo da pričeka, da pričeka koji trenutak da se saberem da ga mogu sustići. Da idemo istim tempom, da toliko ne kasnim. Ali ne, pijesak se ne zaustavlja, vrijeme polako curi, teče, odlazi, nestaje. Ostaju samo uspomene koje ću kasnije prebirati, u noćima kada otvorena knjiga bude ležala na mom jastuku, a ja ne budem u mogućnosti koncentirati se na ono što piše u njoj, u noćima kada ću vapiti za tvojim rukama, moliti samo za trenutak, za onaj osjećaj koji prolazi trbuhom, onim trncima, onim uzdahom, onim poljupcem... U noćima kao što je ova.
Voljela bih da vrijeme stane. Da se zaustavi u onom trenutku kada ti i ja ležimo jedno kraj drugog i smijemo se osmjesima tako prepoznatljivim, tako jasnim, tako složnim. Tako bih vječno mogla ležati kraj tebe, s tvojom rukom u mojoj, gledati sjaj u tvojim očima i vječno se smiješiti... Tako bih sustigla događaje.
Ali vrijeme juri, teče... I ja ostajem... Ostajem sjediti sama na obali nabujale rijeke. Korito joj je već pretijesno i gledam ju kako pruža svoje vodene prste van, kao da želi pobjeći. Suosjećam s njom. I ja, već odavno, želim pobjeći.
Sklopljenih očiju, ubrzana daha, čekam te. Kao što luka čeka svoj brod, a majka svog sina u maskiranoj uniformi. Kao osamljena starica svoje unuke, kao ptica slomljenih krila nebeske visine. Sklopljenih očiju vapim. Ali na molitve nikakva odgovora na dobijam. U zraku osjećam tek miris samoće.
Šah-mat!
***
I sad kad je već polako svemu došao kraj... Iako sam se nadala da neće, iako sam umirala u toj nadi... Sad shvaćam. Šah-mat! Želim ti reći... Ne znam ni sama što ti želim reći... Ima li se što za reći... Možda sam rekla i previše... One noći, iako sam ležala na samom rubu kreveta i dok je sve smrdjelo na znoj, alkohol i povraćanje, one noći kad nisam mogla spavati, a ti si hrkao pored mene... Želim ti reći... Nije postojalo mjesto na kojem sam željela radije biti nego tamo... Na samom rubu.... S tobom.
Boli me žulj u čizmi ludih skitnica, boli me muk svih ovih napuštenih, ružnih ulica, bole me rane koje samom sebi napravim, al nekako najviše me boliš ti...
***
I was walking in the shadows so nobody cared, you smiled at me from the distance and we felt there's more to share... Only memories, they come back when I'm asleep, you've taken my dreams... I don't need no fakes around me, all I want is you to be with me... Here I am...
p.s. Ljubim
Pomozite mi, drugovi...
Kao košuta što žudi za izvorom vode... Polako, tren za trenom, imam osjećaj da sve više propadam. Tonem. Nestajem. Kao kapljica kiše kad dotakne zemljano tlo i nestane negdje u dubinama zemljine kore. Možda sam ponovno mračnjačka. Jednom sam obećala da ću napisati „veseli“ post na ovom blogu. No trenutno nisam raspoložena za to...
Let me turn the radio on and set the mood....
Baš je čudno kako kad smo tužni i usamljeni uvijek imamo neke pjesme koje nam odgovaraju uz to vrijeme, uz te događaje. I kasnije, kad ih puštamo prožima nas onaj neobičan trnovit osjećaj, kao da nas pjesma vraća u one davne, tužne, suzne trenutke. Baš čudno kako ja trenutno imam hrpu takvih pjesama, koje bih mogla svrstati u ove trenutke.
Pjesma, eee, uvijek miriše na uspomene... Recite mu tako ako pita za mene...
***
Minute prolaze, sati nestaju, a ja sve više osjećam da gubim kontrolu. Ili možda nikad nisam ništa ni kontrolirala? Kad malo bolje razmislim, ja nisam baš neka osoba od kontroliranja... Nikada nisam ni željela kontrolirati stvari. Željela sam da sve ide nekim svojim tokom. Možda je i ovo dio tog čudnog toka. Bilo je savršeno. Ovih nekoliko mjeseci do sada. Sve je išlo kao po nekoj ravnoj crti koju zovemo idila. Sad je ta crta malo zavijugala, postala je oštra i zavojita. Kao kakav graf, isprekidan, čudan u kojima sam ja izgubljena. Negdje između crta, linija, nestala između sna, mašte i ove čudne, bolne, stvarnosti kojoj želim pobjeći. Često želim da je sve u mojoj mašti stvarno. Da imam hrpu problema koje otklanjam jednom rukom samo zato što imam njega koji me vodi i pomaže mi kad je najteže. No najbolnije je što u mojoj stvarnosti ja imam hrpu problema, ali on nije tu da mi pruži ruku kad padnem.
I need a miracle... I need a hero...
Nikada nisam htjela imati te samo za sebe, ali ipak ponekad poželim da si tu samo za mene. Kad te zovem da mi čuješ glas i da prepoznaješ moj vapaj i da znaš pronaći prave riječi. I ponekad i znaš. Pronaći prave riječi. Kojima me nasmiješ, vratiš me u ono staro raspoloženje. Ali ponekad, ponekad poželim da ti ne trebaju riječi, da dobijem nešto više od toga. Iako znam, u mojoj stvarnosti, ne u mašti, znam da to nikada neće moći biti moguće. Jer ja uvijek sve zabrljam. Jer ja uvijek donesem pogrešnu odluku. Jer ja uvijek upropastim život i sebi i nekom drugom. Oprosti mi što si to morao biti ti.
Upportunity comes once in a lifetime...
Sada sam mogla biti sretna. Razmišljati s tobom i uz tebe. Ali da sam to učinila onda, da sam onda pristala, što bi bilo s mojim ljetom. S tvojim ljetom. Bi li stvari bile drugačije? Bi li se smijala i uživala i bila sretna kao što sam bila? I ne bi li mi onda ova jesen bila još gora.?! Pitam se... Ali to nikada neću znati, zar ne?
Zašto bisere u blato noćas bacaš ti?
Jer ja sam ih bacila. Jedne kasne noći kad sam ih primila. Najsjajnije, najljepše, najvrijednije. I bacila sam ih. Ravno pred svoje noge u blato. Slomila sam jedno srce koje je ležalo pod mojim nogama. Uprljala sam ih, uništila. I sad klečim na koljenima, prljava i umorna i tražim, tražim svoje bisere. U blatu ih tražim. Tamo gdje sam ih jedne noći, davno bacila. Mogla sam od njih načiniti prekrasnu ogrlicu. Ali sad je prekasno. Prekasno za to. Jer ljubavi više nema. Bisera nema više. Potonuli su i nestali. Prekasno sam se sjetila tražiti ih i moliti za njih. Mojih bisera nema više. Još jedna pogrešna odluka. I sada, u ovom trenutku, moje srce leži pod tvojim nogama. I već je polomljeno. Dopuštam ti, učini to! Zgazi ga, jer ovako ne mogu više. Lakše bi bilo da sasvim pukne nego da ovako napola puknuto leži i moli, moli za mrvicu ljubavi. A ljubav, u svojoj predivnoj haljini, prolazi i ja ju molim, molim za obrub haljine. A ona mi se pruža cijela. Svoje tijelo, svoje lice. I ja ju pohlepno primam. A ona se smije. Jer nije mi donijela sreću. Tek ljubav u boli. Tek bol.
Zovem da ti kažem, medeno moje, sanjala sam sinoć srećne nas dvoje. Dođi, budi moja mrvica mala, jer ja te volim, volim na kvadrat.
***
Kao siluete u tami nestaju i slike i misli na nas. Predugo držim sve u sebi i dođe mi da vrisnem na sav glas...
Baš tako se osjećam. Imam osjećaj da gubimo sve ono što je nekada bilo naše. Predugo i prebrzo. A to mi tako treba. Jer to me držalo živom. Jer to me držalo dijelom tebe. A sada toga više nema. Nestaje. A ja bi to natrag. Ja želim ponovno tebi biti važna osoba. Ona s kojom razgovaraš, kojoj se povjeravaš, s kojom se smiješ i zezaš. A bojim se da to više nisam. Bojim se da nikada neću biti. Bojim se da sam te bisere bacila u blato.
Ponekad se bojim da ću ostariti sama, pitajući se što bi bilo da sam ostarila s tobom?!
Najgluplje od svega je možda upravo to što ti se bojim priznati. A tako žarko želim da znaš. Želim da shvatiš. Znam da bi trebao znati. Znam da to ionako možda ne bi bilo onako kako ja želim. Ali ipak je najispravnije da ti znaš što osjećam, kako mislim, kako dišem.
Sve što osjećam tebi rekla bih pa nek riječi izgore...
Ponekad mislim kako bi mi za to dostajao tek jedan trenutak. Trenutak u kojem bi sve bilo savršeno. I već mogu zamisliti tvoj i svoj izraz lica. Događaje, mjesto, vrijeme. Sve je tu. Ravno na mom dlanu. Ali tog trenutka nema. Ne dolazi. I ja ti ne mogu reći. Uvijek mislim kako će to biti idući dan, tjedan, kako ću tada biti sposobna za tako nešto. Ali previše straha i ne znam neke gluposti je u meni i nemam snage. Jer ti i ja više nismo sami. A meni to treba. Ali znam, izgubila sam sve. Sve je nestalo, poput dima.
Oprosti mojoj mladosti bar to što nikada ti nisam priznala koliko te volim, ponekad se bojim da ću ostariti mlada...
Zbog toliko toga bih mogla reći oprosti. Baš je glupa ta riječ. Oprosti što mi trebaš. Oprosti što sam posesivno ljubomrna. Oprosti što te trebam samo za sebe. Oprosti...
Oprosti na svemu što sam loše učinila, oprosti što sam pogriješila jer to uvijek radim. Oprosti, nisam željela. Sjebala sam i sebe. Sada znam. Baš kao i nekoliko mjeseci prije. Kada sam sve upropastila. Ali da onda nisam ono upropastila sada se ovo ne bi dogodilo. Nikada ne bismo bili ti ja... A da nisam s tobom sve upropastila nikada se ovo ljeto ne bi dogodilo. I tako ide niz za nizom. Kao na nekom čudnom grafu. Istina je. Nisu me lagali. I ja sada vjerujem. SLUČAJNOSTI NE POSTOJE!
I ako bi mi ostao samo jedan prijatelj na kraju svijeta, ja bih poželjela da si to ti...
***
Već sam preumorna od svega. Od pokušaja objašnjavanja drugima zašto i kako. Jer negdje u svojoj dubini ja znam zašto, ali ne postoje određene riječi za to. I kad razgovaram s tobom i kad te vidim s njom sve u meni zatočeno vrišti, i na trenutak se osjećam tako starom i tako umornom. I na trenutak poželim da nema... Bilo bi lakše. Ali glupo je, glupo kako to ne mogu učiniti. Skočiti! Ne bojim se. Mislim da sam psihički potpuno sposobna za to. Skočiti! Samo jedno malo, maleno obećanje za koje nitko ne zna osim Boga, mene i jedne posebne osobe drži me na Zemlji. Obećanje koje sam dala jer je toliko nakupljenih emocija ostajalo i teklo iz mene kao što teče krv iz vene.
I sad kad pomislim kako bih si mogla to učiniti. Kako bi mogla zauvijek nestati, znam, u dubini znam da to nikada neću učiniti. Jer jednom sam nekom rekla koliko je život vrijedan i koliko ga volim i znam, znam da smrt nikada neće moći pobijediti.
Umjesto toga, umjesto da osjećam krv kako teče iz vene, ja osjećam suze kako se skupljaju u očima. I tako često, možda prečesto, dođe mi da nekoga zagrlim i plačem, plačem dugo dok ne izbacim sve iz sebe. Ali nisam to nikada napravila. Nisam mogla, moj glupi ponos je jači od svega. I kad bi me tada pitali zašto, zašto plačem znam da im ne bih mogla objasniti, jer riječi su suvišne i ne postoje dovoljno dobre riječi da objasne zašto, zašto tako osjećam. Ja samo znam da iznutra sve plače, samo suze ne žele da teku. I iako zbog tebe boli i iako ponekad poželim da se sve skupa nikada nije dogodilo, znam da lažem samoj sebi jer da te nikada nisam upoznala žalila bih do kraja svemira. I uvijek se ponovno tebi vraćam. Još uvijek zbog tebe ustajem ujutro. Jer jutro je ljepše kada znam da postoji mogućnost da ću vidjeti tebe. I kad bih nestala, i kad me ne bi bilo, i kad bih željela umrijeti i otići, izgubiti se zauvijek u tami, znam da smrt ne bi bila lijepa, da raj ne bi bio raj jer tebe ne bi bilo u njemu.
A sad, kad sam te već napola izgubila, kad više nismo ono što smo bili pitam se što se u meni promijenilo. Jer znam da nešto jest. Znam da to nije više ona ista osoba koju si nekoć davno volio. A ja želim biti ona. Želim, želim i trebam. Molim za to. Vrati me... Vrati me meni.
Kao rijeka bez imena, tako i ja, dijete bez vremena, tečem svome moru...
p.s. Ispričavam se na deprimirajućem postu i na dužini koja je astronomska i da, što nisam dugo pisala. Pusa Ivi, Dunji, Moni, Juri, Luciji, Dariju i Peri!
A bili smo jednom najbolji...
Kažu da s vremenom čovjek dobije odgovore na sva svoja glupa pitanja. Na većinu sam dobila, ali neka... Na neka mi nitko ne može odgovoriti. Zašto me još boli njezin prazan pogled? Zašto me još boli kad ju vidim? Zašto još sve ubija kad ih vidim kako se smiju, a bez mene? Iako ne pripadam nekim mjestima, žarko želim biti tamo. Ali kako naći odgovarajuće riječi? Što reči? Kad nakon svega ja dolazim, kad su me slomili događaji, kad sam živjela u svom svijetu i tražila utjehu u nekim drugima. I sada dolazim jača, ali s vama i dalje ona sjebana, i što da kažem? Nisu to primjerene riječi... Sve što ostaje je jedno maleno: zbogom...
***
Nije pošteno imati cijeli svijet samo za sebe. Nije pošteno biti sretan i ne smijati se. Nije pošteno biti tužan i ne plakati, nije pošteno živjeti samo za sebe. Ali kako da znam mogu li vjerovati ljudima? Dosta mi je više. Ne želim se stalno truditi shvatiti tko mi želi dobro, a tko zlo. Zašto ljudi moraju biti takvi? Zli, pokvareni? Zašto ne mogu pronaći lijepu riječ za svakoga? Zar moraju stalno zlobno komentirati, podsmijehivati se, podcijenjivati, lagati...? Zašto misliš da ću ti učiniti nešto loše, zašto misliš da nisam dovoljno dobra da mi vjeruješ? Nikad te nisam razočarala i neću... zašto kad im otkrijem što me boli, što me usrećuje, tko sam ja uistinu, zašto mi se smiješe s lijepim riječima, s toplom utjehom, a kasnije mi zabiju nož u leđa? Zašto morate biti takvi tvrdi, zašto morate biti tako ponosni, zašto morate biti takvi surovi, zašto morate biti tako kruti, zašto svi moraju misliti samo na svoju guzicu? Zašto ponekad, prije spavanja, ne izmoliš molitvu za druge? Zar sam ja zbilja toliko naivna, ili samo previše mislim da u svakom čovjeku postoji ono nešto dobro? Ali zar zaista ne postoji? Zar su ljudi zaista, zaista zli?
Bože, možda si pogriješio kada si nas stvorio. Bilo je tako glupo dati nam ljubav i bol, bilo je tako glupo ostaviti nas da plačemo, da se borimo, u crnini, u ovom prekrasnom svijetu. Baš je glupo misliti da je čovjek najinteligentnije biće. A opet tako, tako mudro... Ostaviti nam ljubav, tu glupu, beskorisnu stvar u koju sam prestala vjerovati. Baš je glupo, glupo voljeti... Jer na kraju svega ostaje samo neka tupa praznina, samo bol, samo suze.. Jer svi odlaze. Prije ili kasnije. Ostaješ sam. Svi umiru sami. Ljudi odlaze. Ljudi dolaze. Većinom odlaze. I čemu voljeti, čemu se približiti ljudima, zašto, zašto? Zašto si dopustiti da ti netko postane tako drag da ne možeš bez njega, a onda mora otići? Jednostavno mora... I ponekad si ti kriv za to. I možeš li onda sakriti suze?! Mogu li? Izgleda da mogu... Baš je glupo, jako je glupo povezati se s nekim, zagrliti ga, reći u dobru i u zlu, biti najbolji... Baš je glupo imati samo uspomene... Baš je glupo imati samo stranice knjige, samo prazne stranice. Baš je glupo voljeti!
Ima neka tajna veza...
I sada kada sve prevrtim, kada sve zbrojim i oduzmem, kada sve saberem, kad se pogledam u ogledalo, samo ona ostaja... Jedna velika knjiga s tvrdim koricama. Kao kad čitaš nešto što je stravično dosadno. Pokušavaš se koncentrirati, shvatiti, ali zapravo se stalno vraćaš na onu posljednju stranicu i računaš koliko ti je ostalo do kraja. Odlažeš ju na noćni ormarić umoran i iscrpljen od shvaćanja. Od pokušavanja. Nije ti jasno. Sve se ponavlja. Sve je stalno dosadno, jednolično. Samo nešto umire. Sve je tako sivo. Sve je mrtvo, dosadno. Umara te i ne shvaćaš zašto je itko bio dovoljno kretenast da to piše. Zašto se odmah jednostvano nije bacio s mosta?! I naposljetku dođeš do kraja, do te posljednje rečenice. Umoran, iscrpljen. I misliš da možda u toj dosadnoj, glupoj priči postoji neka pouka, nešto što je pjesnik htio reći, da postoji onaj neki viši razlog zbog kojeg je pisao tu glupu knjigu, ali znaš čak i da ju ponovno čitaš, i to deset puta, ne bi shvatio o čemu je riječ. Jednostavno baciš glupu knjigu na stol, baciš ju, daleko od sebe, odbaciš, kao i svi prije tebe i vraćaš se svom životu daleko od nje jer ona ne spada u tvoj svijet. Da, dobrodošli. To je moja knjiga. To je moja priča.
Ja sada idem, ja sada idem iz ovih stopa da se bacim ravno u Savu... Ooooooo.....
***
Ja ću otići jednoga dana. Ja ću otići jednoga dana, i to ubrzo. Otići odavde, iz ove glupe osame, iz ove daljine, iz ove razdvojenosti, iz ove tišine, iz ove nepripadnosti. Ja ću pobjeći, daleko, daleko... Što dalje odavdje kamo na pripadam. Ja želim otići. Ja želim pobjeći. Ja želim hodati i hodati, trčati, spoticati se ako treba, ja mogu trčati do poseljednjeg daha samo da odem. Samo da mogu pobjeći. Ja ne mogu ovo više. Ne mogu trpjeti. Ne mogu gledati ovu sobu više, ove zidove. Ne pripadam ja ovakvim mjestima
I'm tired of being what you want me to be
Feeling so faithlees
Lost under the surface
Don't know what you're expecting of me
Zar je grijeh voljeti? Je li grijeh to što mi je još uvijek stalo? Zar je grijeh to što mi je tako neopisvo žao? Je li grijeh bol? Je li grijeh tama? Je li grijeh suza na obrazima? Zar je grijeh samoća? Zar je grijeh ljubav? I je li, oh Bože, je li grijeh cijeli život? Ne. Reći ćete, naravno da nije. Pa ipak mi je žao. I ipak se kajem. Molit ću svoju pokoru. Nisam Augustin, ali ovo su moje ispovjesti.
Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti...
Ne znam zapravo ni za što bih se trebala kajati. Možda zato što su me slomili, što nisam bila tu kad se pilo i smijalo, kad se veselilo, što sam skupljala svoje ostatke... Žao mi je. Žao mi je što sam bila previše dosadna, možda naporna, možda sebična. Žao mi je. Žao mi je što sam sve izgubila. Ono najdragocjenije. I sad vam kažem, moji najbolji, žao mi je. Vas dvoje! Čujete li me?! Volim vas...
Nije na mom srcu rana, to je nešto puno teže... Postalo je neizbježno da se i ne pozdravljamo... Jednu mladost imam, samo srce jedno, a mi nismo zajedno... Generacija se rastaje i dijeli, tebe su mi uzeli...Predaleko je sada moj glas od vas. I bojim se da se nikad neće vratiti. Ono nešto. Ono nešto što smo imali. Suza, smijeh, zagrljaj... Znam, otišlo je u nepovrat. I glupo je što sad očekujem da se vrijeme može vratiti. Znam da je glupo. Znam da sam kriva. Ali nikada neću priznati... Ne, neću. I suze ću sakriti. Nikada neću priznati koliko me boli...
Ja ću otići. Što dalje. Pobjeći. Sakriti se. Ja moram otići odavde. Prije nego poludim. Ne pripadam ovdje. Ništa ovdje neću ostaviti. Otići ću sama. I možda jednom vam bude žao, barem na trenutak, što nisam ovdje. Možda jednom šapnete i moje ime...
I've become so numb
I can't feel you there
And become so tired
So much more aware
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you
***
Prošlo je 6 mjeseci. Prošlo je točno 6 mjeseca, a uspomena je još uvijek tako živa. Stare fotografije i sjaj u tvojim očima na njima je još uvijek tako, tako živ... Ja još uvijek ne shvaćam da si otišao. I ponekad, na trenutak, osjetim kako te nema. I osjetim ono: nikad. I tad me podilaze trnci, neki čudan osjećaj u mom srcu. Baš kao kad razmišljaš o tome koliko gubiš i dobijaš u životu. Kao da je život jedna partija pokera. Smiješ se na trenutak, živciraš, ubrzano dišeš u neizvjesnosti, razočaraš, ali gubiš, gubiš puno.... I to me najviše boli. To što sam tako mnogo izgubila. I onda kad postanem toga svjesna da te nema osjetim neku užasnu bol u prsima. Kako propada, krv brže navire, pogled postaje mutan od vode u očima. I onda spoznaja prođe, i na neki čudan način imam osjećaj da si još ovdje. I znam, znam da anđeli postoje... i ne zaslužujem te toliko spominjati, ali ti si uvijek tu. I možda sma sebična, vjerojatno jesam. Ali ja znam, znam čiji si anđeo čuvar. I znam da sam bila tvoja seka.
Nebo je krivo. Na neka pitanja čovjek nikada ne može dobiti odgovor... Ali toliko sam mnogo naučila i shvatila, toliko mnogo toga dobila. Ali, anđele, tako mnogo, mnogo, mnogo sam izgubila. Vjerojatno ni sama nisam svjesna. Ali uspomene su tako jake. I još uvijek se sjetim. U svemu... U svakoj stvari, rečenici, događaju, osobi pronalazim nešto, vidim nešto tvoje. I uvijek se sjetim... nečega našeg. Znam da je glupo i da ne bih trebala mučiti i sebe i druge, ali ja trebam, ja moram, ja ne mgu drugačije. Ne mogu protiv sebe.
But why? Why did he have to die? It still hurts me trough this days. Am I selfish for feeling this way?? I know he's an angel now, together we'll be someday...17.12.2007.
Kad mrtvi fazani lete
Sad zvijezde čudno sjaje, vrte se u krug, prelijevaju jedna preko druge... Sad zvijezde padaju pred mojim očima, u čudnoj sumglici. Vrte se, i vrte, i vrte, i nestaju... Nije to od alkohola. Nije to od dima. Nije krivo more. Sve je to od mene, od boli, od uspomena... Sad kad se sve vratilo na ono što je bilo, pitam se što mi je trebalo to sve, što mi je trebao taj smijeh, što mi je trebala ta sreća kad se sad osjećam samo još gore... A ti me, dragi prijatelju, pitaš kako sam. Smijem se... Zar ne vidiš, pitam te. Ali ne vidiš, ne, ne vidiš...
Dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi... Kao ti i ja.
***
Sad ponovno se sve vratilo na isto. Na onu staru dosadnu melankoliju, na onu istu kolotečinu. Noći su duge, dani su sivi, sve se ponovno vrti u krug. To me čini nervoznom, živčanom, vičem na ljude na koje ne bih trebala, temperatura mi skače, tijelo se bori upinjući se posljednjim snagama. Ja gorim, gorim iznutra, izvana. Trudim se prikriti, čak ponekad mislim i da uspijevam. Ali ponekad glas prepukne, sva sreća, nitko to ne čuje. Ponovno ova kolotečina me ubija. Sve je potpuno jednako. Svaki dan, od ranog ustajanja ujutro do kasnog lijeganja navečer. Sve je potpuno isto. Ne postoji ono nešto čemu se mogu nadati, nešto novo što mogu očekivati. Sve je ponovno dosadna melankolija koja me užasava. Sve je tako mrtvo, trulo, gnjilo iznutra. Trudim se to promijeniti. Trudim se biti jača, veselija, bolja. I s jedne strane jesam. Osjećam se dobro, osjećam se ispunjeno, a s druge strane osjećam se... tako jadno. Kao da postoje dva svijeta. Jedan ovamo i jedan tamo. U ovom sam super, u onom sam ništa. Bijedna. Mrtva. Dosadna. Nitko. Gdje sam tu „ja“??
Nije sve tako sivo...
Čudno je. Ponekad se tako smijem, tako iskreno, tako ispunjeno. Hvala vam na tome. Ponekad se smijem tako lažno, nesigurno, mrtvo. Mrzim vas zbog tog. Jesam li morala ponovno pasti?? Sad osjećam svoj dah u vjetru. I on je tako vrel, tako opipan, tako živ... Kako može biti tako živ kad sam ja sva mrtva?? Bila sam ustala, osjetila sam sreću. Ne smijem više voljeti. Ne, ne smijem. Ne smijem više osjetiti sreću. Jer sljedeći put kad ju izgubim možda bi moglo biti i gore. Ne znam hoću li sljedeći put moći ustati. Ni sada još nisam na nogama. Tek na koljenima molim.
Bring me to life...
Zar je sve moralo baš biti ovako? Zar sam morala ponovno umrijeti s tvojom očima u mislima, tvojim imenom na usnama, tobom u krvi? A moglo je biti drugačije... I sad kad ponovno čujem tvoje ime, kad ponovno te vidim zašto očekujete da mi bude dobro? Kad iznutra sve vrišti, i moli... Bez tebe, bez tebe. Mogu li to?
What's my problem?? It's just... There is something under my skin. Oh, yes, my blood... You are still in it....
Jednom me netko nazvao njegovim anđelom... A što se događa kad anđeli zaplaču??
***
Još malo i ljeto.. Odbrojavam dane. Doslovno. Dosta mi je više ove škole. Preumorna sam. Dosta mi je ustajanja, busa, ocjena, ispitivanja... Ja samo želim plesati, i izlaziti, i tulumariti, i dobro se provoditi... Dosta mi je stalno biti zarobljena, dosta mi je stalno razmišljati... Samo želim plesati, dugo, dugo, dugo....
Ja nisam lutka za bal, ja sam cura za ples....
Evo samo da pozzam: Monu, Luciju, Ifu...ljubim puno....
Ninu, Mare, Peru, Allu, Jurka....
'Ko je kriv
Jednom, u mrkloj noći, sjetit će se vjetar da treba grane povijati, sjetit će se zvijezde da trebaju sjati, sjetit će se mjesec da treba osvjetljavati put nepoznatom strancu, sjetiti će se kiša da treba padati, sjetit će se sunce da treba sjati, sjetit će se duga da se treba pojaviti, sjetit će se djevojka da treba živjeti... Jednom, ali ne sada. Ne sada, za mene. Ponovno pišem crne rečenice, a obećala sam da neću. Oprostite mi. Oprostite mi što prljam ovaj bijeli papir, oprostite mi što se još uvijek sjećam, oprostite mi što se usuđujem dotaći vas za ruku, zamoliti vas, oprostite mi. Nisam sposobna, ne razabirem više stvari jasno. Oprostite mi što sam ponovno mračna. Ali posivjele su zvijezde, sunčeve zrake su se skrile za oblake. Ponovno sam ostala u sjeni. Sve što mi ostaje su sjećanja, prekrasna, topla, mila... Skupljam ih, prebirem. Samo ona ostaju kad srce i glava se bore, kad ponos i suze se ruše, kad s neba padaju zvijezde... Al vjeruj nema života od sjećanja, a dala bih milijardu dolara za samo jedan seknud tvoga poljupca... Sve što je lijepo kratko traje, a meni ponovno ostaje moja Avenija užasa...
***
Ne znam što se dogodilo te noći, tog dana, tog trena. Ne znam. Ne razumijem. Ne kajem se. Nije mi žao, niti za jedan trenutak. Ne žalim. One proklete pjesme i sada sviraju, oni prekrasni trenuci i sada ostaju. Trenutno mi je samo sebe žao. Ali neka, naučila sam. I ja sam jednu lekciju savladala. Imala sam pravo. Zašto nikada sebe ne slušam?
Ponekad imam osjećaj da je ovo moja kazna. Znam da zvuči smiješno, ali možda je i istina. Jer ja sam toliko puta hladno ostavljala, hladnokrvna kučka. A sada... Bilo je i vrijeme. Samo sam čekala kad će se to dogoditi. Ja ću preživjeti. Ne brinite za mene. Toliko sam puta ostavljala, valjda je jednom došlo vrijeme i da moje srce proplače. Samo srce, oči suzama ne daju da teku. Nije ponos uništito sve. Jer ja sam svoj ponos pogazila. Ne mogu vjerovati ni sada da sam to učinila, ali jesam. I dostojanstvo i ponos koji mi je veći od Kineskog zida, sve sam bacila k vragu. Nisam trebala. Sada mi je žao. Naučila sam. K vragu i sve, nikada više svoj ponos neću tako lako uništiti. Nitko to ne zaslužuje.
Ali ponekad se zapitam, jesi li lagao? Meni, njoj? Koliko istine ima u tvojim riječima? Nisam ja mala naivna curica, shvaćam. Ali zar ti ni malo nije žao? Zar ne osjetiš još ponekad... Ne, neću to reći. Neću to pitati, previše očekivati. Nisi kriv, nisam kriva, nije krivo nebo... Ponekad se zapitam što se to uplelo? Ne vjerujem u sudbinu, sli imam osjećaj da je ona ovdje uplela svoje prste. Kao da je nesretnica željela ovako mi napakostiti. Kao da je samo puhnula studenim dahom, donijela mi kristaliće leda i zatim otišla, zlobnica, nestala netragom u sjeni i ostavila me da se ponovno borim sama, da ponovno donosim odluke.
Samo sebe žalim. Zašto sam bila tako... Tako glupa?! Zar nisam vidjela ono što mi je pred očima? Zar sve je bila samo laž? Ja sam okrenula drugu stranu, neću o tebi više razmišljati. Što bi bilo da je bilo...?!
Ali možda jednom, kada puhnu drukčiji vjetrovi, kada se nebo drukčije odluči možda poželiš da te moje ruke grle, da te moj dah još uvijek grije, možda ću ti tada nedostajati. Možda jednom... Za sada znam, ja za tebe više ne postojim. Ja nisam lagala. Ovo jest zbogom.
***
Ponovno se vraćaš, maleno moje. Ponovno me sjećaš. U snovima, u sjećanjima... Ponovno si tu. Ne brini, moj anđele, čuvam te u grudima. Ti si dio mene. Snovi su mi mutni, ali svaki od njih nosi tvoje ime. Ponovno mi govoriš koliko je život lijep, koliko se za njega treba boriti, kako se mnogo treba smijati, kako malo plakati i tugovati. Ponovno mi daješ ljude kojima pružam ruke. Ponovno si uz mene, maleno moje. Spominjem te u molitvama, tvoje ime još uvijek živi na mojim usnama. Ne brini, doći ću ti opet. Ostani tu, na mojim ramenima. Reci mi kamo da skrenem, kojim putem treba poći. Čuvaj me. Volim te, moj najljepši anđele.
***
Što ima kod mene novog?!
Ne znam. Ništa, svašta, nešto... Krizma je prošla, to je bilo dobro. Prvi maj je prošo, i to je bilo doro. Ipak, cure, kad se sve skupa zbroji, nije nama bilo tako loše. Dobro smo se nas 4 provele...:) Škola je jednako naporna, subotom vani, preko tjedna kafice. I tako... počela sam shvaćati da sam u jako lošoj kondiciji, pa bi se mogla početi baviti nekim trčanjem ili nečim sportskim, a ne samo visiti za knjigom ili na kavama.
Ovim putem pozdravljam Monu, Luciju i Ifu.... Fantastična četvorka. Hehehe... B.F.F.E.S.T.
Ev da još neke ljude izpozdravljam: Ninu, Mare, Peru, Allu, Jopu, moju seku, Đeny i sebe, naravno...Ma kakvi, nisam ja umišljena.... Ljubim vas sve...
...Thank you for loving me...
Bože, meni tako malo treba ispod ovog svetog neba: topla postelja i njegova oka dva.... Ja sam sada najsretnije biće na ovom planetu. Ja sada lebdim, visoko, negdje u onim oblacima... Ja sam sada svjesna da postoji nešto takvo kao što je osjećaj sreće, osjećaj neizmjerne sreće. Ja sam sigurna da se svijet vrti i za mene. Ja sam sigurna da ovo više nije Avenija užasa...
***
A ja te noćas, oooo, ne dam nikome..... Ne, ne dam te nikome. Nikome ne dam ovu ljubav, ovu sreću. Ne dam vam da me pokušate uništiti. Ne dam vam. Jer ja to zaslužujem. Barem se nadam da zaslužujem. Jer sada sve je onako kako sam uvijek sanjala da će biti. Jer znam da si ti sada tu, za mene. Jer znam da nam cijeli svijet može zavidjeti. Jer te volim, ljube.
Dijete, strašno mi se sviđaš, strašno mi se sviđaš, ovu noć. Zapamti, želim da te ljubim, želim da te ljubim ovu noć. Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave... Volim te.
Jesu li se nebo i zemlja urotili, je li zato što sam sumnjala, je li zato što sunce sja i nad mojom glavom, ili je to bila samo Monika nikad neću saznat. Ali ni ne zanima me. Važno je da si tu, da postojiš. I da sam ja tu. Za tebe.
Nije mjesečina to što sja u noći, to su moje oči, pune ljubavi.... Ja sada imam dva anđela. Dva anđela na mojim ramenima. Ja znam da me paze, i da me vole, i da me čuvaju, i da me brane, znam da me ne daju. Znam da će me uvijek paziti, i da će mi ljubav dati i pokazati. Oni su moja mjesečina. Moje zvijezde, moje nebo. Nemojte nikada otići. Molim vas. Jer bez vas ovaj svijet ne postoji, samo je prašina. Samo je dim. Samo je pusta praznina. Jer vas volim.
I da sutra umrem ne bih žalila jer ja sam ljubav života imala...Što je nebo puno zvijezda, a bez mjeseca, to je meni biti bez tebe. I krivim ovu daljinu što nas razdvaja, krivim ovo sunce što nam drukčije sja. Što ne mogu svaki dan biti s tobom. Jer tako mi fališ, tako mi jako nedostaješ...
Šapnut ću jednoj zvijezdi, što visoko gore na nebu sja, da te poljubi bezbroj puta, kad ne mogu ja...Ti nisi ni svjestan koliko si toga promijenio. Ni ja nisam bila... Zar sam stvarno sad tako drugačija?? Jer bila sam mrtva, jer budila sam se svako jutro sa željom da sunce ne izađe nad mojom glavom. Jer ustajala sam svako jutro sa jednom željom samo da se ne moram ustati. Da ne idem među ljude, da me ne vide. Jer svaki trenutak je za mene bila patnja. Jer bolio me svaki dio mog tijela. Jer svaki trenutak me ubijao. Jer sve je bila samo bol, samo sjećanja na neke davne dane, izgubljene uspomene, na tuđe smrti, na svijeće i bijele ruže... Jer to me razaralo. Jer me ubijalo. Jer nisam vjerovala da postoji onaj komadić sreće namjenjen meni. Nisam vjerovala! I sad sumnjam... A onda si došao ti... I odjednom kao da se sve promijenilo... Odjednom je sve postalo tako lijepo. Ujutro se buditi, gledati zlatno sunce, zelene njive, plavo nebo.. Svijet je postao savršen. Postojao je razlog da se ujutro ustanem, postojao je razlog da postojim, da volim... Postojala je ona osoba na koju pomisliš ujutro čim se probudiš, i ona osoba na koju pomisliš tren prije nego zaspeš, ona osoba koju noću sanjaš... Postojala je ona osoba koja će ti reći laku noć prije nego zaspeš i dobro jutro kad se probudiš, onaj netko tko će ti reći da te voli, da mu je stalo do tebe... Postojao je onaj netko zbog koga se vrijedi ustati, živjeti, izaći među ljude, onaj netko zbog kojeg više nisam umorna, bolesna, onaj netko za kog vrijedi živjeti i raditi i pisati... A ti... Da, to si ti.
On ima oči koje znaju moje tajne sve, moje tuge sve i moje nemire... On ima ruke i u njima svijet čitavi, u tom zagrljaju mogu umrijeti... Svijete, hvala ti što se okrećeš. Ljube moj, hvala ti što postojiš. Volim te...
***
Žao mi te je. Pogledam te, vidim tebe, tvoju kosu, oči, tvoje tijelo, tvoj lažan zloban osmjeh i gadiš mi se. Ne mogu naći primjereniju riječ. Tako si nisko pala, djevojko. Zar te nije sram? Dolaziš glave visoko podignute, u prostoriju uđeš pozdravljajući ljude koji te ne vole, misliš da si velika, misliš da te se svi boje, misliš da te svi vole, misliš da si netko i nešto. Varaš se, djevojko. Pogledaš li se ikad u zrcalo? Zar te nije sramota? Ne, ti nemaš više ni prijatelja. Ostala si potpuno sama. Jesi li toga svjesna? Žao mi te je. Jer svi kad te ugledaju od tebe okreću glavu. Jer neprestano lažeš svima, jer ni sama više ne znaš što je laž, a što istina, jer ni sama ne znaš što je pravo, a što krivo, jer ubijaš druge ljude, jer im upropaštavaš živote, jer im ubijaš ljubav, vjeru, nadu, jer ih ubijaš... Jesi li toga svjesna? Jesi li svjesna kako tvoj zloban osmjeh neke boli? Žao mi te je. Jer ostala si sama. Jer ti više, curo, nemaš prijatelja na čije rame možeš osloniti glavu, jer ti nemaš više kome reći što te boli, što ti pritišće srce, jer ti nemaš više nikoga kome bi se pojadala, nemaš više nikoga kome bi se osmjehnula. Ali tebi nije važno što si sve kojima je bilo stalo do tebe otjerala. Ti se i dalje smiješ. Djevojko, jesi li ti svjesna svoga života? Možeš me mrziti, možeš govoriti o meni što hoćeš, no jedne stvari ipak trebaš biti svjesna: ja se ne bojim pogledat svoj odraz u ogledalu. A ti bi se svoga trebala sramiti. Jer ja mirne duše liježem u krevet, a tebe bi tvoja trebala boljeti. Žao mi te je. Jer djevojko, sama si na svijetu. I sama si si kriva za to.
***
Ponovno si došla na moja vrata. Ponovno kucaš, ponovno uzimaš bližnje. Ponovno zadaješ bol ljudima koje volim. Kako se usuđuješ?? Zašto im to radiš? Ne mogu pogledati u njezino lice, ne znam što joj reći. Malo moje, sve će biti u redu. Ja sam tu uz tebe. Ti si moja zvijezda.
Forever. No matter what. I promise...
Ti nisi moja prijateljica, ti nisi moja sestrica. Kako se usuđuješ? Smrti, ti i ja nismo jednake. Mi smo suparnice, neprijateljice. Ti i ja stojimo na suprotnim stranama. Ti i ja vodimo bitku. Svaka sa svojim oružjem. Moje je ljepše i sjajnije, i ti ga nikada nećeš upoznati, ali tvoje je jače. Ja znam, ja znam koja će od nas dvije pobijediti. Ali ja... Ja se ne bojim izgubiti.
Nocas se rastaju prijatelji...
Je li to istina, ili samo laž, zabluda, ponovno prevara?! Zar je moguće da je ljubav to što osjećam? Ne, ne smijem se nadati previše, ne, ne smijem. Jer ne mogu si dopustiti… Ako je opet sve samo laž, to će me slomiti… Nisam dovoljno jaka za ponovno, past ću, nisam dovoljno jaka za dno… Ne smijem dopustiti da ponovno ispadnem mala naivna djevojčica. Jer previše vjerujem ljudima. A na kraju samo ja ispaštam. I sada, više ne znam što je pravo, a što krivo. Što je istina, a što laž… Vjerujem u ono dobro u njima, i zato im dajem i govorim i na kraju… Ostaje samo nada da nekada netko… Anđele, jesi li to možda ti?
***
Hehehe, ponovno ste mi rekli da sam mračna. Ali u zadnje vrijeme nisam, veoma sam sretna. Ne znam je li to moguće. A ne smijem se previše nadati. Ne, ne smijem. Stvarno sam sretna. I to zahvaljujući Moniki. Monche moje, puno ti hvala. Hvala ti što si bila sa mnom, što si pričala sa mnom, hvala ti za sve, hvala ti što si došla, hvala ti za njega, za sve ti puno hvala… I naći ćemo mi već nekog… Šta bi ja bez tebe??
***
Monika me podsjetila na jednu temu. Rekla mi je da bih mogla o njoj pisati u ovom postu (komentari prošlog posta).Paaaaa evo gac… Jeste li ikada sjedili naslonjeni na hladan zid, a oko vas tama, ruke su vam sklopljene, glava položena na njih, a oči zaklopljene?! Jeste li ikada sjedili u tami i razmišljali o zvijezdama?! Koliko mnogo ih ima, koliko mnogo tisuća, milijuna, bezbroj malenih sićušnih zvjezdica gore na plavom nebu?! Kako su male i sitne, kako onako prekrasno sjaje, pa ipak svaka od njih ima točno njima određeno mjesto. I one iako, naizgled tako sićušne, i one iako ih ima tako mnogo u tom velikom svemiru, imaju točno određeno mjesto. Pa kad bi i svaka od njih promijenila svoje mjesto, mnogo toga bi bilo drugačije. I svaka od tih malenih sjajnih krijesnica točno pripada tom vremenu i tom mjestu.
A jeste li ikada sjedili oslonjeni na zid, u tamnoj sobi, sklopljenih ruku, glave položene u krilo, sklopljenih očiju i razmišljali kako ne pripadate ovom svijetu?! Sigurna sam da jeste… Možda ne pripadate ovom vremenu, ovom okružju, ovim ljudima… Možda ste potpuno drugačiji od njih… Somewhere I belong… Ali, hajde probajte zamisliti… Koliko stvari se moralo urotiti da bi vi bili ovdje, sada… Zamislite koliko želja, koliko misli, koliko ljudi, koliko osjećaja, koliko mjesta, koliko ruku pruženih, koliko suza, koliko osmjeha da biste vi bili ovdje sada, u ovom trenutku… Vaši roditelji, njihove želje, njihovi odabiri, njihove odluke da bi sve bilo kako je sada, a tada zamislite tek vaše odluke. Vaše malene, vaše velike odluke, vaše misli i želje… Tako mnogo toga moralo se urotiti da vi budete ovdje i sada. Da uljepšavate dane ljudima oko sebe. Da se smijete i plačete, da dišete i hodate, da mislite i s
osjećate, da budete ovdje sada. S ovim ljudima, da oni budu vaša obitelj, vaši prijatelji. Nemoj ni misliti o tome. Otvori oči, podigni glavu, otkrij zastor sa prozora, sa svoga srca, pusti sunčevu zraku unutra. Jer kao što svaka od milijuna, od bezbroj, malenih zvjezdica ima točno određeno mjesto tako i ti točno tu pripadaš… Jer da si negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu ništa više ni bi bilo isto… I ti ne bi bio ti. Ovo je mjesto i ovo je vrijeme kojem pripadaš…
***
Možda sam se ja promijenila. Jesam li?! Ne znam više… Možda sam ja drugačija, ili su oni. Ali više… Kao da ne pripadam tu, sve je potpuno drugačije… Ne, ja više ne znam što reći. Samo šutim i trudim se biti tu, trudim se da znaš da postojim, da sam još uvijek tu, za tebe. Ali, jesam li? Znaš li ti još uopće za mene?! Ja ne znam više tko si ti, nisam sigurna ni znam li tko sam ja. Jer tako je mnogo toga drugačije, i ja više ne znam što reći. Ja više tebe ne poznajem. Poznaješ li ti mene?! Znala sam kako dišeš, znala sam te… Jednom, jednom davno… Zaboravila sam to. Ne, lažem, nisam. Sjećam se još uvijek. Ali ti više nisi jednaka. Promijenila si se. Nećeš mi više ništa reći. Ne, ljepotice, nismo to više mi. Zar su to prijatelji?! Ili sam ja možda zaboravila što je to prijateljstvo?! Ne, nisam. Još to znam. Toga se još sjećam. Ljepotice, zar to mi više nismo?!
„A što će tebi, draga, takvi prijatelji…?“
***
Ja gledam visoko u nebo. I iako su oblaci sivi, meni sunce sja. Zar se ja zbilja tako osjećam? Osmjeh ponovno na licu i onaj čudan treperav osjećaj oko srca. I dišem čak drugačije… Oh, hvala ti Bože… No, ostajem sumnjičava. Sve do tog trenutka… A ti… Ti odluči… Bit ću ti sve što želiš, bit ću tu do kraja vremena… Ali budi i ti… Nemoj me uništiti!
p.s. Ovo mi je već ni sama ne znam koji put da sam počela pisati ovaj post…Napokon sam ga uspjela objaviti. Ev, hvala Bogu škola je gotova i želim vam svima sretan Uskrs…
Dobrodošla u moj dom, tugo
Umorna sam. Svakim danom sve više. Stišćem zube, kasno liježem, u sebi govorim:“još malo, izdržat ćeš ti to“, ali u sebi se bojim. Ne znam zapravo čega, jednostavno mi se ništa više neda. Umorna sam od pokušaja da budem dobra, umorna sam od pokušaja da svima udovoljim, umorna od pokušaja da budem, da postojim. Umorna od pokušaja da držim oči otvorene dok se one same zaklapaju, umorna od pokušaja da se smijem dok srce želi plakati, umorna od pokušaja da šutim dok riječi same kližu preko mojih usana, umorna, umorna, preumorna.... Zbunjena sam. Ništa više ne znam, ne razumijem. Ne shvaćam zašto je važno da ja budem ovdje, sada, zašto se tužne stvari događaju, zašto suze moraju teći, zašto se moram ovako osjećati. Umorna, umorna, ne mogu više. Pokušala sam, priznajem da jesam. Ali ne mogu više. Buditi se svako jutro sa samo jednom željom, da ne moram ustati iz kreveta. Jer svaki novi dan je za mene samo preživljavanje, dok se ne vratim ponovno doma i legnem natrag u krevet. I znam da nije ispravno to što radim, da to nije život. Ali nemam dovoljno snage ni za što drugo. Živim za onaj tren kad ću moći spavati koliko želim bez briga i gomilom stvari natrpanih u meni, s onom žestokom boli u glavi, s mojom Avenijom užasa...
***
Danas je došao taj dan. Škola.... Prošla je kao u sjeni. Ni ne sjećam se što sam radila. Krenuli smo putem tog grada. Nepoznate kuće prolazile su pokraj mene, neko strano drveće i trava, neko tuđe nebo, neka nepoznata zemlja... tko zna kamo su otišli. Svjesna sam svega postala tek kad smo ušli u grad. Poznati predio, crkva, dvorac, kuće, trgovine, kao da sam ovdje oduvijek, u daljini, kako smo se približavali, vidjelo se groblje. Osjetila sam jezu kako me podilazi, snažnu bol, odjednom postalo mi je hladno i mrzlo, baš kao onoga dana... Gledala sam kroz prozor u nadgrobne spomenike, slova ugravirana na njima, neka nepoznata imena, sjaj svijeća. Bilo mi je hladno i drhtala sam, tresla se. Bol se javila... na nebu su se skupljali tmasti, sivi oblaci, kišilo je, kao da je nebo plakalo, baš kao i gotovo 3 mjeseca prije. Bilo je isto tako hladno, kiša je isto tako padala, nebo je bilo isto tako sivo, visine su isto tako plakale... Stali smo kod groba, zapalili svijeću, teta i mala Ana, njegova baka... Neka tupa praznina. Njegovo ime na križu, meni tako nesvjesno. Svijeće su gorjele, na grobu cvijeće, aranžman u obliku Dinamova znaka, njegovog najdražeg kluba, njegovo ime na grobu, godina rođenja i smrti, sve tako nestvarno. Nisam bila svjesna. Ni sad nisam. Suze su ponovno tekle jer boli kad sve to tek tako vidiš i kad mala Ana govori. Jer presijeca i boli, ali stišćem zube, i gledam u nebo. „Tamo je moj Dejo.“,kaže Ana.
***
Ne znam što se događa sa mnom. U životu sam osjećala mnogo tog, ali nikada se nisam ovako osjećala. Ovako čudno... Pomalo mi se gadi ovaj svijet. Pogotovo ovi ljudi koji pretjeruju s nekim stvarima. Ponajviše me živciraju oni zavijeni u crno, oni darkeri koji se samo pretvaraju, oni kojima je sve crno, kojima je život sranje, kojima ništa ne valja, kojima je sve crno, koji razmišljaju samo kako će se rezati, ubiti, kako će se zaviti u crno. Takvi me ponajviše živciraju. Jer uopće ne shvaćaju. Da su stvarno osjetili kako je to kad boli, i da su stvarno osjetili kako je život zaista dar, ne bi se tako ponašali. Možda i nije bajan, možda i nije uvijek samo smijeh i sve savršeno, ali nitko nije rekao da će biti lako, nitko nikada nije rekao da ćeš dobiti sve na srebrnom pladnju. Jer, k vragu, kakav je to život u kojem nešto ne trebaš sam učiniti, u kojem se ne trebaš barem malo potruditi, u kojem trebaš biti čovjek, osoba? Lako je živjeti kad sve dobiješ servirano, jedino što ti onda preostaje je žaliti se na sve ono koje ti netko ne može servirati, nego se za to moraš i sam malo potruditi. Ne znam, možda sam ja jedina nenormalna, možda su svi ostali teenageri normalni, a ja jedina posebna, možda sam malo prešla svoju dob, možda se ponašam kao da mi je 30, ali ja zbilja ne mislim da je život sranje, da ne postoji nešto zbog čega treba živjeti, da se trebam ubiti, da se trebam rezati, da trebam biti darkerica, emo ili ni sama više ne znam šta. Jer za mene je to sranje! I prije su mi darkeri bili cool, i sve to, nije da ih vrijeđam, ali sad mi je to sve pomalo jadno i ofucano. Možda su oni, kako oni kažu, bolje osobe od nas ostalih, ali, ne znam, ponekad mislim da to nije stvar toga kako se ti oblačiš, nego kako ti misliš. Jer postoji hrpa darkera koji uopće nisu to, nego se samo to pretvraju da bi bili popularniji. Ne znam, shvaćanje da je život crn i da ne vrijedi živjeti je meni, iskreno rečeno, potpuna glupost. Jer život je vrijedan i ništa nije vrijednije od njega, zamisli da nisi imao priliku živjeti. Da nikada nisi osjetio kako ti se osmijeh razvlači po usnama, da nikad nisi osjetio suzu kako teče niz tvoj obraz, da nikad nisi osjetio ljubav, da nikada nisi vidio tvoje prijatelje, da nikada za njih nisi čuo, da ih nema, da ne gledaš njihove osmjehe, da ne čuješ zvukove njihova glasa, da nikada nisi upoznao sve ljude oko sebe, zamisli da nikad nisi udahnuo zrak niti osjetio vjetar kako ti miluje lice i mrsi kosu, zamisli da nikada nisi postojao... Ne, niste u pravu, ja sam u pravu! Život jest vrijedan! Za njega se vrijedi boriti! I budala je svaki onaj koji ga pokuša oduzeti, bilo drugom, a ponajviše sebi!
***
Trudit ću se. Hoću. Ne znam zašto, ne znam zbog koga, zbog čega. Ionako sve radim za druge, a nemam snage ni za koga. Ponajmanje za sebe. Ali stisnut ću šake, pregristi jezik, zatvorit oči, pokušati. Jer samo to radim u zadnje vrijeme. Ne, ovo više nije Avenija užasa, ovo postaje Avenija preživljavanja....
Boulevard of broken dreams
Počela sam biti depresivna. Sad zaozbiljno. Prije sam samo razmišljala, a misli su bile sive i crne, ali nisu me previše pogađale. Ali sada… Imam osjećaj da pretjerujem u nekim stvarima, ali ne mogu ne pretjerivati. Kad o tom mislim često i nisam prestala i ne mogu i ne želim na neki način jer još uvijek ne vjerujem. Nije mi jasno… Ne razumijem. Znala sam da je moguće da se to dogodi, ali nikada o tom nisam razmišljala. Nisam željela, u sebi sam čvrsto vjerovala da će uspjeti. A sada… Osjećam se iznevjereno. Ovo pjesmu sam napisala neki dan, jednom prijatelju, nije trebala ispasti tamna, ali on me zamolio da bude takva. A meni se svidjela pa… I, da, zanemarite gramatičke i pravopisne pogreške.
In the dark shadows
Walking on a long road
Full of unnone people
Walking on the lonley roads
Lonley, lonley
In the dark shadows
I saw your face
Smiling in the dark
My litle angel
I saw you
In the dark shadows
And then I felt
Like I'm flying on the sky
But you didn't know
How it hurts when I know
That I'm never going to see you again
And your smile
My tears, my black hart
Now I'm back
In the dark shadows
And just sometimes I close my eyes
And I see your smile,
The way you talk
You, your name on my lips
My hard, slow walk
I open my eyes
Rain on my window
And my broken fellings
But still walking
In the dark shadows
And I will get up
Broken but strong inside
In my dark,
Black, sad world
In my dark life
And I will see you in sky
You will be my star
My litle angel
In the dark shadows
***
Ponekad mi se čini da će sve biti dobro. Možda ako zatvorim oči, duboko uzdahnem i jako, jako poželim. Osjetim kako se sve može popraviti. Kako ništa nije tako teško. A onda otvorim oči, zrak je ponovno onako težak, oči su umorne, moj odraz u ogledalu i ta praznina u meni… Kao da sam potpuno prazna. Kao da iznutra ne postojim. I bude me strah, jako me bude strah, drhtim. Bojim se da ne izgubim one koje već napola gubim. One koji više nisu tu jer… Ne znam ni sama. Jesam li ja kriva, je li krivo vrijeme, ovaj prokleti život koji nas razdvaja. Naslonim glavu na tvoje rame, poljubim te u obraz, zagrlim te i sve je tako prazno, šuplje, blijedo… Meni više ništa ne govoriš. Više s tobom ne razgovaram, ne smijem se, ne plačem, ništa više s tobom. Nestale smo. One dvije što se stalno smiju. Ljepotice, jesam li te morala izgubiti? Trpjela sam mnogo, mnogo smo razgovarale, još više se smijale, nikada svađale… Zar ćemo se ovako rastati? Ti ćeš otići sa novim, velikim društvom, sa njima, a ja ću pognuti glavu ovako sama? Zar ćemo se tako rastati, a bile smo najbolje prijateljice?!
Ne znam, ne znam što da kažem. Oprosti?! Ne znam ni za što se ispričavam… Možda zato što nisam tu pokraj tebe svaki dan, što ja nisam ona, što se ne zovem njezinim imenom, što te više ni ne slušam jer te ne vidim. Da ti kažem oprosti zato što nisam takva… Reći ću ti, oprosti mi. Žao mi je što nisam ona ili ona druga, što se uvijek trudim da te ne povrijedim, što se ne mogu neprestano smijati i smijati, što sam nekad ozbiljna i govorim o nečem o čemu ne želiš slušati, žao mi je što sam dosadna, što nisam tako zabavna. Žao mi je, oprosti mi. Ali ja to ne mogu… Ne mogu se neprestano smijati, ne mogu, ne mogu… Jer nije mi ponekad smiješno. Jer nekad mi se plače. A tebi to ne mogu reći. Oprosti mi. Žao mi je… Čini mi se da smo postale druge osobe. Ti si postala… Ne znam kako to izgovoriti, ti si postala luda, prava zabavljačica, prava ljepotica, najbolja osoba na svijetu. A ja sam ostala ja. Dosadna, ista, jednolična. Samo ja. Ali, oprosti mi što moram reći, sad ti pronalazim više mana nego ikad prije. Čini mi se da to nisi ti. Da je osmjeh ponekad i lažan. Nemoj se uvijek smijati. I plači ponekad. Ako ne sa mnom onda s drugim. Jer nije život uvijek samo smijeh. I oprosti mi što se ne smijem. Oprosti mi što me boli to što smo se raspale. Oprosti mi što još uvijek postojim.
***
Osjećam se umorno, iscrpljeno svakog dana. Kao da me neka tajna bolest izjeda. Strah me. Jako se bojim u zadnje vrijeme. Ne znam ni sama čega… Samo se bojim. Stvorena sam da dišem, da mislim, da volim, da mrzim, da postojim. Stvorena sam da govorim, samo ne ono što želim reći. Stvorena sam da mislim, samo ne ono o čemu želim misliti. Stvorena sam da živim, samo ne da budem ja.
I ne znam… Možda je moja krivnja što sam ovakva. Ali rođena sam da budem ovakva. Da ne brinem za sebe, da imam ogromnu grižnju savjesti, suosjećanja i da volim. „Rođena sam da ljubim, ne da mrzim.“ Možda je to moja krivnja.. I vjerujem da loše osobe u životu bolje prolaze od onih dobrih. Ali ja sam izgleda izuzetak. Jer za sebe ne mogu reći da sam baš predobra osoba, ali nisam ni loša. Pa ipak… Čini mi se kao da sam stvorena da sve što poželim, netko drugi dobije. A ne želim skupu odjeću, nakit, cipele, šminku, sve što želim je malo ljubavi i sreće. Zašto to ne mogu imati? Ne tražim mnogo… Zar zbilja tako malo vrijedim? Zar zbilja tako malo zaslužujem?
Ali neka, pretrpjet ću ja to! Zar je to najbolje što možeš, živote? I znam zašto se to događa, čini mi se kako mi se napokon jedna želja ispunjava. Željela sam da budu sretni, a možda sada odlaze od mene zato jer im je to baš bilo potrebno za njihovu sreću. Da se maknu od mene. Ja ću se tiho skloniti, obećavam, nećete ni primijetiti. Živote, mislila sam da si jači, mislila sam da si Avenija užasa. Zar je ovo najbolje što možeš?
Još uvijek me ne boli tako silno. Osjećam se osamljeno i ostavljeno i ružno i jadno i bijedno, ali ipak ne toliko loše koliko sam mislila da može boljeti. Ne trudiš se dovoljno.
Dobre djevojke, one idu u raj baš sve. Loše djevojke, one idu kud god zažele. A kamo idu onakve kakva sam ja?!
One samo koračaju Avenijom užasa…. U krug, u dosadnom, uvijek jednakom krugu… Avenijom užasa…
Silent scream
Ne znam znate li vi za ovu pjesmu koja nosi naslov mome postu, ali nju slušam veoma često zadnjih dana. Prekrasna je… Teško mi je sve ovako izreći u nekoliko riječi, ne znam ni kako bih vam rekla kako se osjećam jer ne znam kako se osjećam…. Zbunjena sam. Zašto sve što učinim, svaka odluka koju donesem se pokaže pogrešnom?! Željela sam da bude sretan, i on i ona. Zar sam previše tražila? A izgleda da nitko nije sretan. Dobro, možda ona jest. Ali on… On je čudan… A ja? Ja sam Izgubljena…
Teško mi je pojmiti da je to stvarno učinio i ne znam je li to zbilja istina, ali ako jest imam osjećaj da ću poludjeti. Jer… Tako sam mnogo žrtvovala, tako sam mnogo lagala, mislila sam da to radim za njegovu i njezinu sreću, bez obzira na to kako se ja osjećam. Ali bila sam u krivu. Jer on… On nije svjestan svega. On ne shvaća kako je to… Ako se zbilja tako osjeća, ako zbilja tako misli, ako zbilja tako čini… Ja… Ja ću vrištati… Učinila bih mnogo gore, ali previše ga volim da bi to napravila.
***
Ne znam zašto se ovako osjećam. Prizivam sjećanja, trudim se zaboraviti, trudim se smijati, ali nisam znala da je ovako teško izvana se smijati, iznutra vriskom plakati. Ne shvaćaju da oni ljudi koji se najviše smiju, te najviše boli. I znam da je život težak i da nitko nije rekao da će biti lako, ali opet… Zašto se svaki moj korak čini pogrešan? Zar ne zaslužujem barem malo dobroga u onome što napravim? Zašto sve što učinim mora potonuti i nestati, utopiti se?! Jučer sam bila kod bake, u onoj istoj sobi gdje smo i mi prije bili, smijali se i kartali i sjećanja su se vratila. Bolna… I znala sam da više nikad neće biti isto kao i prije. Ali ta svijest da te nema, ja to još ne razumijem. Jer bio si tu, znam da si bio… A gdje si sad?
Valjda sve mora biti onako kako je sad. Valjda postoji nekakav razlog. Čudan… Ali zar zbilja ne zaslužujem tu ljubav?! Zar zbilja tako malo vrijedim?
Možda je kriva sudbina, ali u nju ne vjerujem. Vjerujem da naše odluke utječu na tijek našeg života. Ali kakve sam ja to odluke donijela da mi se ovo događa? Kakve su drugi doluke donijeli da se to moralo dogoditi?
Jučer sam bila vani, sjedila sam i šutjela, zamišljena, razmišljala sam… o ni sama ne znam čemu. Prišao mi je neki lik, sjeo do mene i upitao me šta mi je. Ja sam ga isprva gledala zbunjeno. Ništa, rekla sam, dobro sam. A on će meni da uopće ne izgledam dobro. A ja sam njega stala uvjeravati da sam dobro, i da sam samo bila zamišljena i da mi je bilo dosadno. A on mi kaže: Ja tebe ne poznajem, ali mislim da mi lažeš. Ne moraš meni reći što ti je, ali imaš prijatelje, reci njima.
Pokušala sam ga opet uvjeriti da sam dobro, iako ni sama nisam znala kako mi je. A on mi kaže: gledaj, ne moraš meni lagati. U stvari, ti lažeš samoj sebi.
Okrenuo se i otišao. Gledala sam za njim, ali nisam znala što učiniti… Jer ja… Ja ne znam kako sam. Ja sam zbunjena. Ja ne znam što da kažem… prijateljima. Jer oni su tako sretni i nasmiješeni, a meni je previše bolno ih zamarati mojim problemima. Ionako nisam sigurna da ih imam. Ne, dobro sam ja. Jer ima puno onih koji imaju veće probleme od mene. Njima treba pomoći. Željela bih da su drugi sretni, ako treba učinila bih što god žele, samo da su sretni. Previše mi je bolno da se zamaraju mnome i tako mnogo toga ostaje što bih htjela učiniti, ali jednostavno je premalo vremena. Nemam više vremena. Želje mi se ne ispunjavaju. Imala sam ih mnogo, neke su se izbrisale, neke ostaju. Ali jedna ostaje… Uvijek ostaje… Da su barem svi sretni, samo da su sretni… To je jedino o čemu mislim…
***
U zadnje vrijeme se i dosta živciram, uglavnom zbog rukometa. Slušam priče drugih ljudi o njihovim problemima. I neki mi se uopće ne čine problematično, čine mi se smiješni. Shvaćam da naši životi uopće nisu loši, kad bi barem i drugi bili upola tako sretni kao mi. Ponekad me spopadnu neke teške misli. Čujem kako se cura htjela ubiti zbog jednog dečka, a moja je frendica. Htjela sam ju udariti, pitati ju je li normalna. Zašto bi to učinila, život će ju tući, tući će ju mnogo gore nego sada. I zašto da ga uzme zbog nekog muškog… Nekad se toliko zatvorim u sebe i mislim, mislim i mislim… Nekad mi zbilja bude teško, a smijem se.. Razmišljam kako bi bilo da se i ja počnem rezati… Možda bi s krvi potekli problemi… Ali to mi se čini toliko smiješno… Jer s krvlju ne teku problemi. Krv u svom sastavu ne sadrži bol. Ona sadrži eritrocite, leukocite i te gluposti... A ja to znam jer tako kaže knjiga iz biologije, a nigdje se u njoj ne spominje bol koja teče s krvlju. Jer bol neće otići. Ostat će. Jednako jaka. Samo će uz nju ostati još i ožiljci. Smiješno mi je kako se ljudi brinu zbog nekih bezveznih gluposti… Uopće nije važno. Ne, nije. Jer jednom će te život udariti i ti ćeš ga moliti da sve bude kao prije. Onda, kad si mislio da imaš problema, a samo ti je bilo dosadno i htio si neku zabavu. Jer znam… Znam kako je to.
***
Živote, tebi govorim. Kako si mi danas? Jesi li umoran? Jesi li me napustio? Zašto si tako težak? Zašto me tako mučiš? Nema veze, ne smeta mi. Jer kad se pogledam u ogledalo znaš li što vidim? Vidim sebe, ružnu, jadnu, umornu, blijedu, osamljenu, vidim sebe. Što ti vidiš, živote? Reci mi! Ali vidim sebe, jaku. To sam ja. Nisam hrabra, nisam odlučna, nisam zabavna, nisam duhovita, nisam lijepa, ali ja sam. Jaka sam. I ne dam se. Jedno te molim, živote. Ništa drugo. Samo za jednu želju te preklinjem. Daj da oni drugi budu sretni. Daj im krila, anđele čuvare, daj im sreću. A meni, živote, uzmi sve ako hoćeš. Hoćeš me udariti, dat ću ti batinu, hoćeš me ozlijediti, dat ću ti nož, hoćeš mi uzeti osmjeh s lica, dat ću ti suze, hoćeš mi uzeti sreću, dat ću ti tugu, hoćeš me ubiti, dat ću ti sebe. Budi mi Avenija užasa!
